Osnovna škola Eugena Kumičića

Kolektiv OŠ Eugena Kumičića jučer je svečano  ispratio četvero kolega u zasluženu mirovinu. Sa školskim klupama, prstima bijelim od krede, dječjim žamorom i radnim kolegama oprostili su se Ljubica Klement, Petar Kolarić, s. Dionizija Marija Petric i Slavica Marković. Prigodnim riječima i poklonima darivala ih je ravnateljica Božica Majhen u ime Škole, te Sanja Bujanović kao predstavnik Sindikata hrvatskih učitelja.

Ljubica Klement je učiteljica razredne nastave koja je gotovo čitav radni vijek provela u ovoj školi. U svoje 42 godine radnoga staža u učenička je srca utkala ljubav prema radu, odgovornost prema sebi i drugima, dijelila je s njima  zanos i ljubav. Svi pamte svoj prvi dan u školi, a odista je čast bila onima koje je dočekala učiteljica Ljubica nastojeći im od prvog dana pokazati i na svom primjeru da se trud uvijek isplati, da je nezamjenjiv smiješak prijatelja, da se sve dade napraviti i popraviti. Biti učitelj je poziv i teško je biti dobar ukoliko ne postoji dobra volja i veliko srce kakvo nosi naša Ljubica.

Učitelj fizike Petar Kolarić je u našoj školi od 1983. god. kad se još zvala OŠ Lazo Tihomirović Baja i doživio je je s njom mnoge promjene- počevši od promjene imena pa do promjene programa, pristupa, kolega. Ono što je uvijek bivalo isto i nepromjenjivo je njegova ljubav prema poslu, djeci, pa i samoj školi jer se veličina ovakvih institucija ogleda u veličini svakog njezinog djelatnika, a tu je Pero u sve svoje 42 godine staža uvijek bio među najvećima. Strpljiv, ali ne popustljiv, blag, ali ne preblag i uvijek pravedan, učinio je da i ova škola nosi te epitete i na tome mu hvala.

Naša časna Dionizija je godinama bila voditelj kućanstava, bila je u Samostanu sestara srca Isusova, put ju je odnio i u Karlovac gdje je radila u istoimenoj osnovnoj školi i zahvalni smo što je konačno došla k nama da bi donijela posebnu blagost koja zrači ovom školom još od 2006. god. Svakoga je uvijek dočekala s osmijehom, bilo da se radilo o djetetu ili odrasloj osobi, nenametljivo je slala poruku ljubavi koja se čvrsto ukorijenjuje u srca- što je više ljubavi davala, sve joj je više ostajalo da podijeli. Izuzetna nam je čast što smo je imali ovih godina i što smo imali milost da uz nju, iako odrasli, i dalje rastemo.

 Hrvatski jezik je predmet koji  uvelike omogućava djeci da se izraze, da nauče misliti i da znaju kako izreći ono što misle i osjećaju. Međutim, i tu je jako bitno tko taj predmet predaje. Oni koje je vodila učiteljica Slavica Marković su odista imali sreću. Tijekom 41 godine boravka u razredu učiteljica Slavica je obogatila mnoge dječje svjetove nudeći svoj smijeh kroz učenje, učinivši  mnogima hrvatski jezik najdražim predmetom baš zbog svoje volje, entuzijazma i radosti koje je uvijek donosila i u zbornicu- nema dana koji ona nekome nije popravila.

Treba napomenuti da je Župa blaženoga Ivana Merza dobila novoga župnika- naš je župnik Ivica Razumović premješten u Čačince, te stoga neće svakodnevno kročiti našim hodnicima, a nasljeđuje ga novi, Nikola Jušić, donedavno ravnatelj požeškog Caritasa, a odsada naš dušebrižnik.

Iako je umirovljenje nešto što se s nestrpljenjem iščekuje, kad konačno dođe do njega, čini se prebrzo i prenaglo. Jučerašnji dan ispunjen suzama zbog odlaska dragih kolega bio je obojen sjećanjima na školske dane. Nisu rijetki oni kojima su baš ovi dragi kolege učinili život bogatijim, utisnuli u njega poseban pečat koji ćemo svi mi nositi iako oni više neće osluškivati školsko zvono. No, vrijeme je za hobije- sad mogu učiniti ono što su oduvijek željeli, ali nije bilo vremena.  Nek im je sa srećom.

Više fotografija pogledajte u fotogaleriji.