Osnovna škola Eugena Kumičića

Nakon što je uspješno i u prisnoj atmosferi predstavila svoju zbirku Od žute kuće do kuće žute u Gradskoj knjižnici u Slatini, pjesnikinja Zorica Buljanović (rođena Čižmarević, tu u našoj mekoj Slatini) posjetila je i našu školu 17. svibnja i s početkom u 11 sati održala sat poezije. Tu nam je čast svojim pozivom omogućila učiteljica hrvatskoga jezika Ranka Kabić koja sa spomenutom pjesnikinjom gaji prijateljski odnos kroz ljubav prema riječima koju je osjećao svaki prisutni član aktiva hrvatskoga jezika.

Zatvorite oči i zamislite to što čujete jer pjesme se daju i zamisliti , nacrtati, rekla je spisateljica obraćajući se učenicima petih i šestih razreda objasnivši im tako na najzorniji način značenje vizualne pjesničke slike i prebacivši ih s nekoliko tihih i mekim glasom izrečenih riječi u novi svijet, svijet poezije i sjećanja. Kroz  38 pjesama podijeljenih u 7 ciklusa, autorica je našim učenicima odvratila pažnju na ono što je vječno oko njih, što postoji tako mirno da je već gotovo nezamjetno- na hrast i bukvu, na lemeš i običaje. Sjećanje na te motive rodnog zavičaja rastu u autorici godinama, a kod naših je učenika potakla zaigranost oka i srca da na trenutak stanu i oko sebe ih primijete. Sjećanje na žutu ilovu, na baku i djeda probudilo je kod djece osjećaj da je to ono što oni još imaju, da je ta ljubav nešto stvarno, gotovo opipljivo i da se dade i treba pokazati češće nego što to nama u ovom užurbanom svijetu padne na pamet.

Sugestivnim čitanjem svojih pjesama o žutoj kući, djedu, Badnjaku, galebu i ostalim neodvojivim dijelovima života, Zorica je Buljanović pokazala kako u njoj živi i pjesnikinja, i učiteljica, i unuka i još sijaset prekrasnih osoba koje je s nama podijelila čitajući nam. Međutim, čitala su i djeca. Govoreći njezine stihove, stala su na razmeđi svijeta djeteta i svijeta odrasle osobe koja ljubi sve što na svijetu zamijeti. Odmjerenog tona, pomalo drhtava glasa, naši su učenici osjetili tu ljubav i čežnju i pokušali je svojim sličnim, ali neoživljenim iskustvom prenijeti slušateljima. Teško je biti pjesnik, rekla su nakon Pjesničkog sata. Teško je voljeti nešto što više nije tu pokraj tebe.

Naime, naša je autorica velik dio svog života provela na moru u Zadru noseći uvijek sjećanje i čežnju za zavičajem. Ali, i more joj se uvuklo pod kožu. Čitajući taj dio opusa, učenici su dobili predodžbu o životu na moru kakvu ne može dobiti jedan turist i putnik (ne)namjernik jer je ova Zoričina nepatvorena, skrojena od čežnje i čuđenja, straha od života na otoku i spremnosti na promjene. Ovaj je posjet promijenio i naše učenike, potaknuo ih da shvate da je njihovo biće dio zavičaja i dio šire slike koju Zorica tako lako i nenametljivo pišući crta.

Više fotografija pogledajte u fotogaleriji.